-PIŠE: MR RADOvan FEMIĆ
Decembra 1964. (Osmi kongres) Josip Broz Tito napada nacionalno shvatanje jugoslovenstva. Po mišljenju Predraga Markovića, 1964. godina je predstavljala zaokret u Titovom shvatanju jugoslovenstva. Nakon političkog poraza Rankovića (1966), jugoslovenstvo se definitivno sklanja u stranu. Razlozi zbog kojih Tito i partija napuštaju stanovište o jugoslovenstvu, mogu biti višestruki. Ipak, Marković zaključuje da razlog tome najprije leži u činjenici da se Tito, kao pragmatičan političar, prilagodio „preovlađujućoj klimi među partijskim vrhovima svih republika”. Inače, ovo je vrijeme donošenja novoga Ustava iz 1963. godine. Ovaj Ustav (,,povelja samoupravljanja”) utemeljio je sistem socijalističkog samoupravljanja, koji je strpljivo izgrađivan u godinama, počev od 1950. godine. Ovim Ustavom uvedena je i promjena imena zajedničke države, iz FNRJ u SFRJ. Po mišljenju akademika Čedomira Popova, Brionski plenum bio je velika prekretnica. Tu nije došla do izražaja politika komunista protiv velikosrpske buržoazije, već politika protiv srpskog naroda, posebno imajući u vidu da su među velikosrbe ubrajani i komunisti. To je bio prelomni trenutak u politici u odnosu prema Srbima unutar jugoslovenske države. Da je jugoloslovenski politički vrh riješio da ignoriše nacionalno pitanje nakon 60-ih godina, kada se jedini put otvoreno debatovalo o ovom pitanju, pokazuju i X i XI kongres SKJ. Više se ne govori o socijalističkom jugoslovenstvu, već su u upotrebi novi termini, kao što su „kohezija naše višenacionalne zajednice”, „samoupravna udruženost svih nacionalnosti”, kao i „socijalističko zajedništvo”. Na Dvanaestom kongresu SKJ, 1982. godine, svega pet strana posvećeno je nacionalnom pitanju. Ova tematika bila je zastupljena u referatu Dušana Dragosavca. Popisi stanovništva bjelodano svjedoče o doživljaju pojma jugoslovenstva od strane stanovništva. Pojedinci su za sebe iskazivali da su po nacionalnosti Jugosloveni, iako oficijelno ta nacija nije postojala. Bez obzira na to, procenat stanovništva koji se u nacionalnom smislu izjašnjavo kao Jugosloveni, nije bio beznačajan.
Tabela koju donosi Laslo Sekelj predstavlja podatke koji se mogu tumačiti na jedan od sledećih načina. Naime, 1961. godine najviše Jugoslovena je u Bosni i Hercegovini. Ovaj procenat od 8, 4 odsto rezultat je činjenice da su se Muslimani izjašnjavali kao Jugosloveni (Na popisu 1953. isto se deklarišu kao Jugosloveni-neopredijeljeni). Sledeći popis, iz 1971. godine, donosi drastične promjene u samoj Bosni i Hercegovini, dok se u ostalim djelovima države ne bilježe značajnije promjene. Nikola Dugandžija iznosi tvrdnju da je popis 1971. godine karakterisala veoma intenzivna kampanja (on koristi termin „hajka”) od strane komunističke vlasti, u smislu pritiska da se odustane od nacionalnog identiteta – Jugosloven. Razlog drastičnog pada procenta nacionalnih Jugoslovena leži u činjenici da su Muslimani sada mogli da se izjasne kao „Musliman u smislu narodnosti”. Ideja formiranja posebne muslimanske nacije došla je od strane Edvarda Kardelja. Akademik Milorad Ekmečić iznosi hipotezu u vezi s ovim pitanjem (koja nije utemeljena na istorijskim izvorima, ali koja može biti korisna u smislu nagovještaja pravca budućih istraživanja) da je Kardelj tu ideju donio iz Velike Britanije. Stvaranje muslimanske nacije, po toj pretpostavci, bio bi čin koji bi dao podsticaj sličnom pokretu u Sovjetskom Savezu. Cilj je bio destabilizovanje Sovjetskog Saveza. Sledeći popis, iz 1981. godine, donosi izrazit rast učešća Jugoslovena u populaciji. Ukupan procenat Jugoslovena sada je 5,4 odsto, što u apsolutnim brojkama iznosi 1.217.000. Mnogi koji su analizirali rezultate ovog popisa ukazuju na dva osnovna razloga ovako značajnog procenta izjašnjenih kao Jugosloveni. Prvi jeste smrt Josipa Broza Tita, i identifikacija stanovništva sa državom Jugoslavijom u velikoj mjeri. Drugi značajan razlog je otpor nacionalizmu, koji je već uzeo maha. Istovremeno, atmosfera pritiska na stanovništvo, koja karakteriše popis iz 1971. godine, sada već nestaje u velikoj mjeri. Primjetno je da je, osim Bosne i Hercegovine, i u Vojvodini procenat Jugoslovena značajan, tj. najveći (8,2 odsto). Ovo je razumljivo ako se ima u vidu multietnički karakter ove srpske pokrajine. U konačnom, popis iz 1991. donosi nove izmjene. Procenat nacionalnih Jugoslovena drastično opada, osim na tlu Vojvodine. Tu se bilježi čak mali porast, sa 8, 2 na 8, 7 odsto. Razlog tome svakako treba tražiti u činjenici da je riječ o heterogenoj sredini, koja odbija narastajuće nacionalizme, koji se tada već bude u značajnoj mjeri. Iz ovoga jasno proizlazi zaključak kakav je stav Partije i Tita bio prema nacionalnom pitanju, i kako se on reflektovao na popise stanovništva. Međutim, od Devetog kongresa SKJ (1969), definitivno je promijenjena legitimacijska osnova režima – republika, odnosno pokrajina, umjesto do tada promovisanog jugoslovenstva. Umjesto komunističkog egalitarizma, sada je na sceni nagrađivanje prema radu, dohodovni princip, i slično tome. (Nastaviće se)